Prije nego što sam se toga proljetnog dana 2013. zaputio u makedonski glavni grad Skopje, približno sam znao što će me tamo dočekati. I hrvatske i europske novine zabavljale su mjesecima svoje čitateljstvo objavljujući fotografije projekta Skopje 2014, što su ga početkom ovoga desetljeća zamislili makedonska vladajuća stranka vmro i njezin lider premijer Nikola Gruevski. U novinama sam već viđao fotografije blještavo bijelih spomeničkih zdanja i kipova velikana, uključujući i kip konjičkoga ratnika – tobože Aleksandra Velikoga – zbog kojega je Makedonija s Grčkom zapodjenula historiografski, medijski i diplomatski rat.

U Skopje sam, ukratko, stigao toga proljeća vjerujući da znam što me tamo čeka. Ali pogrešno sam vjerovao. Jer ništa, baš ništa što ste vidjeli, pročitali i dočuli ne može vas pripremiti za ono što ćete u Skopju ugledati. Toga toplog kasnomartovskog popodneva stajao sam uz rijeku Vardar, u središtu grada koji sam nekad, u neka druga doba, pamtio kao racionalno jednostavan socijalistički grad. Stajao sam i gledao uokolo usta otvorenih u nevjerici. Jer svuda oko mene prostirao se pijani, poludjeli delirij.